Pa eto, konkurencija je napravila nešto vrijedno spomena. Poslovni forum d.o.o. i ekonomski fakultet u Osijeku su napravili inicijalno istraživanje i zaključak je da više od 90 % hrvatskih tvrtki niti nakon više od godinu dana od kada su osnovene nemaju vlastite web stranice.
Novi list, Kolumna EKONOMSKI BREVIJAR, Autor: Ivo Jakovljević
Objavljeno u broju od četvrtka, 21. veljače 2008.
Većina hrvatskih tvrtki još nije na internetu
Prema istraživanju riječkog Poslovnog foruma i osječkog Ekonomskog fakulteta, više od 90 posto hrvatskih tvrtki, osnovanih tijekom 2006-e, niti na početku 2008-e nemaju vlastite web stranice!
Usred informatičke ere i u navodnoj završnici hrvatskoga puta u Europsku uniju, među novoosnovanim tvrtkama u Hrvatskoj (gdje je već milijun korisnika interneta) samo ih 5,6 posto ima vlastitu web stranicu.
Taj poražavajući nalaz krajnji je rezultat upravo dovršena, inicijalnog istraživanja, što su ga na širem uzorku tvrtki, osnovanih tijekom 2006-e, proveli analitičari riječkog Poslovnog foruma (kompanije, specijalizirane za informatičke usluge, pa među ostalim i za izradu kompanijskih, instuticijskih i osobnih web stranica) i osječkog Ekonomskog fakulteta.
Novi hrvatski poduzetnici u golemom broju, dakle, tragično zaostaju za poslovnim imperativom br. jedan, oslanjajući se na tehnike marketinga iz romantičnih 1950-ih.
Živjele veze!
To malo novih tvrtki – koje prvog dana svog poslovanja otvaraju i svoju internetsku stranicu, da bi na najjeftiniji i najotvoreniji način komunicirale sa svim akterima na svom dijelu domaćeg i inozemnog tržišta – uglavnom su iz Zagreba i s još pokoje adrese s istarske zapadne obale ili iz sjeverozapadne Hrvatske, koja i fizički graniči sa Europskom unijom. Gotovo sve ostalo pokreće se i nastoji profitirati kao da interneta nema i kao da to novo poduzetništvo, s kojim Hrvatska misli da ide u EU, zbog elementarnoga neznanja još stoji duboko ukopano u dalekoj, predinternetskoj eri.
U informatičkoj eri – treba li kome poduka iz te vrste abecede – tko nije na internetu, kao da ga nema.
A tko preko interneta obavještava javnost o svim svojim referencama, ostvarenjima, planovima, poslovnim namjerama, rezultatima poslovanja, revizorskim nalazima i bonitetskom ili kreditnom rejtingu, taj ulazi u globalnu konkurenciju, koliko god da je sitan u svjetskim razmjerima. I, da sve zaokružimo paradoksom: što je tvrtka manja, to joj je internet potrebniji.
U Hrvatskoj, međutim, i nova generacija mladih poduzetnika u najvećem broju još misli da je najbolje da se što više radi na sivo i na crno, da se izbjegavaju koliko je to moguće sve vrste obveza, da se radije zadužuju na crno i da poslije trpe reket, nego da vode otvorenu, zakonitu poslovnu igru. Kao da dugi niz godina lošeg školovanja, srozanih kriterija od osnovne do fakulteta, te socijalnih poremećaja svih vrsta, dolazi na naplatu.
Može Hrvatska prepisati sve najbolje propise iz Europske unije, ali što ako nema kvalitetne poduzetnike i visokokvalificiranu radnu snagu, koja inovativne ideje zna pretvarati u profitabilan – internetu i javnosti posve otvoren – biznis.
Dolje internet!
Jučer je jedan dnevni list objavio rezultate analize prolaznosti srednjoškolaca na polugodištu, u jednom jadranskom gradu, pred kojim je velika perspektiva. Većina srednjoškolaca nije prošla prvo polugodište, jer ima jedinicu iz jednog ili više predmeta, i to u školama koje su pod pritiskom učenika, roditelja i novih školskih programa unazad 15-ak godina znatno oborile kriterije ocjenjivanja i sankcioniranja neznanja, nerada, pa čak i vandalskog ponašanja tijekom nastave. Kroz dvije-tri godine većina njih trebali bi biti novi HR-poduzetnici ili konkurentni radnici i stručnjaci, s čijom energijom i znanjem Hrvatska kroči u EU. Je li itko u ovoj zemlji svjestan razmjera te nove masovne nepismenosti, koja se tiho razbuktala u sjeni razularenoga konzumerizma?
Prošećimo, na kraju ove balade, web-stranicama vodećih hrvatskih kompanija, pa ih usporedimo sa web-stranicama njihovih konkurenata na domaćem, regionalnom, europskom i svjetskom tržištu. Uz časne izuzetke: poraz do poraza, gotovo civilizacijsko zaostajanje. Mnoge tajkunske tvrtke taje imena čelnih ljudi kompanije, velika većina ni riječju ne spominje tko su im vlasnici, malo ih je koje pred javnost izlaze s revizorskim nalazima o svom poslovanju, a o vlastitoj inovativnosti i euro-poduzetnosti jedva da i jedna voli kazati koju riječ.
Podosta je velikih kompanija, koje su otvorile web-stranicu, kao početnu masku, pa se nisu sjetile da unazad godinu-dvije upišu išta novog, značajnijeg. Izravne kontakte sa dobavljačima, potrošačima, udrugama potrošača ili inspekcijama nastoje onemogućiti na sve tradicionalne načine.
Ukratko, većina je za EU, ali većini internet ne treba. Zato ukupni rezultati ne izostaju.
